Anđela Kolar je 1998. postavila pitanje na koje čak niti AI ne može odgovoriti. Umjetna inteligencija suptilno (a ponekad i na silu) prodire u naše živote, a ljudi me često pitaju™: Ima li nade za nas? (Dražen Zečić feat. Anđela Kolar – Ima li nade za nas)
Ne mislim na onu egzistencijalnu krizu utorkom ujutro. Mislim na sadašnjost u kojoj strojevi iz dana u dan postaju „pametniji“, rade sve brže i sve bolje. Hoćemo li svi postati samo publika za AI koja piše, slika, programira, snima filmove, pa i sklada bolje od nas?
Zbogom, dosadni poslovi (uglavnom):
Jedna od prvih stvari koju primijetite s AI je da vam može s vrata skinuti hrpu onih dosadnih zadataka, koji oduzimaju nepotrebno puno vremena. Pisanje generičkih mailova? Sažimanje dosadnog izvještaja od 50 stranica? Prva verzija nečega što vam se uopće ne da početi? AI je tu, kao entuzijastični pripravnik koji se silno želi dokazati i pritom vam bez imalo mjere laska, hvali vas i čestita na još jednom odličnom pitanju i duboko promišljanju.
Količina potrebnog vremena se za neke stvari stvarno smanjila. I to je, da se ne lažemo, super.
Svi smo mi sad multipraktici (na papiru)
Prije si morao biti dizajner da napraviš pristojan vizual. Sad možeš AI-ju reći “napravi sliku astronauta koji jaše jednoroga u stilu Van Gogha” i – voila! Dobro, možda ne baš voila iz prve, ali nakon 21. sigurno dođeš do toga. Ne znaš programirati? Nema veze, AI će ti “iskuckati” neki kod, koji će ponekad (sve češće) čak i raditi. Odjednom, barijere za ulazak u brojna područja postaju jako niske.
Od jedne rečenice do milijardu… nečega
Ovo je posao u kojem AI stvarno briljira, ali i gdje počinje lagana nervoza. Daš mu jednu ideju, on ti ispljune tisuću varijacija. Ponekad su to biseri, ponekad je to… khm. Naravno, problema je pregršt.
Moj, a sigurno i vaš super-pripravnik ponekad zna biti i onaj tip koji, u najboljoj namjeri, zapali ured.
“Nisam izmislio, majke mi“
AI modeli, posebno oni jezični, haluciniraju, izmišljaju, ponekad i lažu. Izvrsni su u pisanju teksta koji zvuči uvjerljivo, ali kad se zagrebe ispod površine često ne kažu ništa. Zanimljivo mi je pratiti njihov razvoj. U početku smo imali modele koji puno haluciniraju i bili su se spremni „potući“ da obrane sve što su napisali. Pa su neko vrijeme bili toliko bojažljivi, da su na prvo potpitanje u potpunosti promijenili odgovor i grčevito brainili novu (krivu) poziciju. Sad imamo modele koji će na svaki vaš upit reći „Odlično pitanje! Ovo pokazuje tvoje duboko promišljanje blablabla“. Čini se da rijetko tko razumije kako funkcioniraju. Treba ih jednostavno prihvatiti kao „crnu kutiju“ i eksperimentirati.
Uglavnom: mjeri dvaput, reži jednom.
Tamna strana sile (i koda)
Nažalost, kao i svaka moćna tehnologija, i AI mogu koristiti “ljudi sumnjivih namjera”. Deepfakes, dezinformacije, hakerski napadi… Da, AI može i to. Najlakše je reći: “Nije AI kriv, kao što ni kamen nije kriv ako ga netko koristi da razbije prozor.” Zvuči poznato, zar ne? Malo kao ono: “Guns don’t kill people, people kill people.” I dok ima istine u tome da je namjera korisnika ključna, s AI-jem priča ipak nije tako crno-bijela. Za razliku od kamena pa čak i oružja, AI ima potencijal za skaliranje zlonamjernih aktivnosti na načine koje prije nismo mogli ni zamisliti.
A možda su još i opasnije dobre namjere.
Instant Programer, Instant Problem
AI izgleda kao prečac. Programeri koji su godinama brusili zanat gledaju kako netko uz par promptova dobije nešto što (na prvu) izgleda slično. “Nepravda!”, viču jedni. “Prilika!”, odgovaraju drugi. Istina je, kao i uvijek, negdje između. Većina onoga što “vibe coderi” na brzinu sklepaju s AI-jem je, budimo iskreni, digitalno smeće. Ali učimo. I razvijamo se. A rizik? Loše kodirane aplikacije su pune rupa. A kroz te rupe mogu iscuriti podaci, novac i reputacija. Zato treba krenuti od malih, jednostavnijih primjena. Usput se puno može naučiti.
S druge strane, AI je učio na postojećem kodu… Možda uopće nije lošiji od prosječnog programera 😉
I? Ima li nade?
Zauzimam jednu oprezno optimističnu poziciju: Da, ima nade, ali ne trebamo srljati kao guske u maglu. Ta nada nije pasivna. Ne možemo samo sjediti i čekati da AI riješi sve naše probleme (a to će se gotovo sigurno dogoditi na jedan ili drugi način).
A što onda možemo? Nemam pojma, ali evo par prijedloga. Ovdje riječ “par” doista koristim u izvornom značenju, odnosno 2.
Human In The Loop (HITL)
Čovjek u petlji. AI je alat, moćan, nevjerojatan, ali i dalje alat (trenutno). Mi smo ti koji moramo voditi glavnu riječ. Mi postavljamo pitanja, mi provjeravamo odgovore, mi dajemo kontekst, etiku i onaj ljudski dodir koji nijedan algoritam (još) ne može replicirati. AI može napisati (lošu) simfoniju, ali čovjek glazbenik i čovjek dirigent joj (za sad) daje dušu.
Naučiti kako “razmišlja”
Da biste dobro koristili AI, morate shvatiti njegova ograničenja i kako “funkcionira”. To ne znači da morate postati doktor znanosti za strojno učenje. Jednom prilikom mi je AI, na moj upit od fine-tuningu lokalnog modela rekao: “Ne brini, to je samo glorified ML ops.” Pokazuje li to da AI (ne)razumije kompleksnost, prilagođava svoj jezik meni, ili podcjenjuje stručnost? Ne znam, ali fine-tuning je odradio kako sam zamislio. Poanta je, morate naučiti „jezik“ umjetne inteligencije. I tu ne govorim o prompt inžinjeringu. To je kao da učite jezik novog, vrlo talentiranog, rubno genijalnog, ali ponekad tvrdoglavog i urnebesno samouvjerenog kolege.
Ne boj se, ali ne budi ni naivan
Vatra je dobar sluga, a loš gospodar. Strah je loš saveznik. Tko rano rani, dvije sreće grabi. I tko pod drugim jamu kopa, sam u nju upada. AI nudi nevjerojatne prilike. Ali slijepi optimizam je jednako opasan. Treba nam zdrava doza skepse, kritičkog razmišljanja i spremnosti da učimo i prilagođavamo se.
Umjetna inteligencija nije ni spasitelj ni uništitelj čovječanstva. Ona je ono što od nje napravimo (ili naprave?). Može biti nevjerojatan partner koji nam pomaže da budemo kreativniji, produktivniji i da rješavamo probleme koje prije nismo mogli ni zamisliti. Ali zahtijeva ljudski angažman, ljudsku pamet i, ponekad ljudski šamar kad nam, kao kreativnu ideju za team building, s entuzijazmom ponudi „simulaciju talačke krize s vodenim pištoljima kako bi se ojačalo međusobno povjerenje i vještine rješavanja problema pod pritiskom“.
Dakle, ima nade za nas. Samo moramo paziti da mi pišemo stihove našeg života, a AI neka bude (povremeno) genijalan prateći vokal.
P.S. Htio sam negdje u tekstu provući i referencu na Prljavce iz naslova, ali umjetna inteligencija mi još nije uspjela pomoći. Možda u idućem članku, kad malo odraste. Ili kad ja smislim neku foru.